Autor: Zoran Markuš

U generaciji mladih koji 50-ih godina oživljavaju posustali tok razvoja beogradske skuplture i utiru put novijim traženjima, Jovan Soldatović pripadao je krugu onih kojima je radikalizam epohe bio uvek pomalao tuđ. Nije bio manje antidogmatičan od drugih, niti manje nepomirljiv prema estetici socrealizma, ali je u praksi tražio da glasove vremena uskladi sa tradicijom i u modernom izrazu očuva deo vrednosti i dostojanstvo klasične umetnosti. Bio je predstavnik one mladosti koja je upoznala prokletstvo rata i ljudsku prosternaciju i od njihovih trauma nikada se nije mogao ili nije hteo osloboditi.

Dok tokom šeste decenije skulptura Henrija Mura vrši snažan uticaj na jedno krilo beogradske skulpture, (kao što u drugim sredinama to čine, na primer, Brankuši ili Čedvik), Soldatović je po unutrašnjem diktatu bio predodređen da pripadne drugom sazvežđu. Ako izuzmemo kraći dodir sa vajarstvom Frica Votrube, na njegovu skulpturu presudan uticaj imaju Alberto Đakometi, a nešto manje, Žermen Rišije. Od Đakometija je prihvatio vertikalne proporcije, istanjene i ispoštene figure,izlomljenost stava i opštu apatiju prizora. Njegova je modelacija nervozna, iskidana, skoro skicozna, kao primarna masa nabačena na osnovnu armaturu – konstrukciju oblika i po tome se Soldatović može dovoditi u vezu sa Žermen Rišije.

Tako nađen i definisan stav pokazao se imunim prema brzim menama i pomodnim zaokretima, a izložbu u Galeriji beogradskog Doma JNA, nekoj vrsti retrospektivnog prikaza autora, doživljavamo kao zaokružen i monolitan opus. Tu zapažamo i vrednosti koje Soldatovića udaljuju od uzora i po kojima je on autentičan. Ispoljavao je izuzetnu originalnost i inventivnost u komponovanju (brojne kompozicije na temu Porodica, skica za spomenik u Žablju, Pet roda i dr), a suprotno izolvanim firgurama Đakometija, svedenim na površinu i skoro dematerijalizovanim u svojoj istrošenosti, njegove su vajarske teme šire, masa konkretnija, a forma punija. Ima u ovom 30-godišnjem opusu i drugih vrlina zbog kojih Soldatoviću pripada jedno od istaknutih mesta u beogradskom vajarstvu šeste decenije. Bio je vajar najboljeg metijea, iskren u inspiraciji i duboko odan humanističkim porukama i uspevao je nekada češće, nekada ređe, da vlastitu osećajnost i iskustva vezana za podneblje ovog tla, saobrazi jednom univerzalnom trenutku svetskog vajarstva.

List:Borba, 21. novembar 1980