Autor: Sreten Marić
Ova izložba Jovana Soldatovića u prostorijama Galerije Matice srpske predstavlja datum u istoriji srpske umetnosti u Vojvodini…U svakom slučaju, Jovan Soldatović vrši svoj posao sa revnošću pravog umetnika, sa tim svojim izrazito skulptorskim talentom, koji je redak dar božji na ovom svetu. On je skulptor sa instinktom za igre masa u prostoru, za nametanje svojih figura horizontima.
U tome je njegova umetnost, kao i svaka prava umetnost, univerzalnog karaktera. Ali, kao i svaka prava umetnost i ona je užljebljena u dati trenutak, niče iz date sredine. U svakom pogledu, počev od originalne sinteze enformela i figurativnosti, koja je stavlja u širi okvir današnjih evropskih traženja i lutanja, do izvesnih njenih osobina koje su se mogle iščauriti samo na vojvođanskom podneblju beskrajnih horizonata gde se pogled spontano diže k nebu. Otud, valjda, ta naglašena verikalnost Soldatovićevih skulptura koje kao da se inspirišu poletom sremskih đermova, otud te mase, koje kao tela dunavskih čaplji, lebde nad vitkim i krhkim polugama. Umetnost danas i ovde, ali kao svaka prava umetnost, i savest i zla savest vremena, i afirmišući suštine i protestujući na neljudsko. Skulptura nervozne i bodre vitalnosti, naročito u figurama životinja, tu katkad raspevano duhovita, ali i skulptura strave pred ugroženošću života u ovom veku svireposti i sadizma.
Soldatovićev čovek visoko stremi, ali mu se dešava da nema ni stopala da se na zemlju osloni, ispravio se, ali mu telo kidaju u komade sve naše košave. A na neki misteriozan način, nepredvidiv, takve figure ipak se uklapaju u naše pejzaže, sasvim harmonično. A u tim ezinkarniranjima Bez iluzija, kako je skulptor naveo jedno od svojih osobeno ekspresivnih dela, ima neočekivane monumentalne čvrstine, ili gracioznih arabeska, koje uprkos svemu ipak afirmišu život.
Sve je to, uostalom, sasvim prirodno. Umetnik je nužno, uvek od ovog sveta, pod uslovom da ga oplemeni, onaj koji produhovljava materiju. A naš čovek je i onako satkan od nemogućih kontradikcija.I Soldatovićeva patetika, koje on ne želi da se oslobodi, kao da je izraz tih iskidanosti, u iskušenju čoveka da kaže mnogo čemu ne, potrebe umetnika da kaže mnogo čemu da. Ovde je negde jedna njegova skulptura, ne znam kakav joj je naslov, koja to, možda i nehotice za samog umetnika, plastično kazuje. Na kolenu grdosije od čoveka, grdosije ali ruine, izlokane, izgrižene, izbrušene, deformisane svim i svačim, životom i istorijom, profiluju se, uspravni i zagrljeni, dvoje mladih, sa detetom, jedva nazirućem, na rukama, kao dva sveža izdanka na starom truplu, crpeći iz njega životne sokove, u tradicijama koje su naše katastrofe, ali i tle naše bogato, kanda ipak čvrsto, u svakom slučaju jedino dato nam. Skulptura nade u našoj varijanti, toga blaga koje nam je još Prometej podario, znajući da se bez njega ne može…